Hronična mijeloidna leukemija

 

Šta je hronična mijeloidna leukemija?

Leukemija je hematološki malignitet (rak krvi) koji se razvija u koštanoj srži, krvi, limfnom sistemu i drugim tkivima. Tipovi leukemija obično su podeljeni na akutni i hronični zavisno od brzine progresije bolesti.

Uopšteno govoreći, govorimo o leukemiji u prisustvu bioloških promena u krvnim ćelijama (eritrocita, leukocita i trombocita) koje uzrokuju rast i nekontrolisano širenje samih ćelija. Naziv potiče od grčke reči leukemia Leucos = bela, jer bolest počinje u belim krvnim zrncima koji su odgovorni za borbu protiv infekcija, koji se obično reprodukuju u skladu sa potrebama organizma.

Kod pacijenata sa leukemijom koštana srž proizvodi veliki broj abnormalnih belih krvnih zrnaca koji imaju genetske mutacije u DNK, a samim tim ne rade ispravno. Uzroci ove bolesti još ne razumeju u potpunosti ali izgleda da su uključeni i genetski i ekološki faktori.

Hronična vrsta leukemije je češći kod odraslih. Najčešći oblici su hronična limfocitna leukemija (CLL) i hronična mijeloidna leukemija (CML): možda bi bilo prikladnije da se koristi reč “enzootski” umesto “leukemije” s obzirom na definitivne razlike u ponašanju, odgovoru na terapije i prognoze kod akutnih oblika leukemije.

CML je veoma česta kod odraslih, i veoma retka kod dece, sa prosečnom starošću od oko 60 godina i učestalošću u populaciji od oko 2,3 novih slučajeva godišnje na 100.000 stanovnika, što je očigledni rast s obzirom na prosečnu porast životnog veka.

Osnovna karakteristika ove bolesti je abnormalna proliferacija zrelih belih krvnih zrnaca, i veoma retko trombocita, koji se najčešće nađu slučajno povodom periodičnih kontrolnih pregleda. U prošlosti, kada je bilo manje uobičajeno da se rade pregledi, CML je bila dijagnostikovana zbog osećaja težine na levoj strani zbog rasta veličine slezine (splenomegalija) koja je još uvek povezana sa naprednijim fazama CML-a.

 

Kako je nastala ova bolest?

U 1960 je došlo do studije hromozoma (kariotipizacija) koje su dovele dva lekara iz Filadelfije da saznaju da pacijenti sa CML imaju hromozom 22 koji je kraći nego što je uobičajeno. Ovaj oblik “kratkih” hromozoma 22 je nazvan Filadelfija hromozom (Ph hromozom). Naknadne studije su pokazale da je hromozom 9 isto druagačiji kod bolesnika sa CML. Utvrđeno je da između hromozoma 9 i hromozoma 22 postoji uzajamna razmena hromozomske materije: naime, da je jedan deo hromozoma 9 povezan na hromozomom 22 i obrnuto (translokacija). Rezultati su bili da su sve leukemijske ćelije bile pozitivne za translokaciju 9 i 22 hromozoma dok su ostale ćelije kostiju i tkiva imali normalne kariotipe.

U 80-im godinama je bilo poznato da je translokacija 9; 22 uključivala uglavnom dva gena – BCR gen (hromozom 22) i ABL gen (hromozom 9) – što je dovelo do takozvane fuzije gena BCR-ABL. Ovo poslednje stvara abnormalni protein (nije prisutan kod zdravih ljudi), koji značajno utiče na ćelijski ciklus dovođenje leukemijskih ćelija u slabo kontrolisanu proliferaciju. Abnormalni protein koji sledi je “tirozin kinaza” i nastavlja do drugih proteina u ćeliji: znanje ovog mehanizma je dovela istraživače do otkrića specifičnih lekova za selektivnu inhibiciju njene funkcije (inhibitori tirozin kinaze) koji su revolucionirali lečenje CML-a sa izvandrednim uspehom.

 

Koji su faktori rizika za CML?

Neki faktori mogu povećati rizik od pojave određenih vrsta leukemije:

• Terapije za rak kao što su određene vrste hemoterapije ili terapije zračenjem.

• Izlaganje visokom nivou zračenja.

 

Pevencija

Osim izbegavanja izloženosti radijaciji ili kancerogenih hemikalija, ne postoji specifičan način (stil života, navike u ishrani ili izloženost hemijskim agensima) kako bi se sprečila CML jer su tačni uzroci nepoznati.