Pucanje Ahilove tetive je povreda u zadnjem delu noge.

Ahilova tetiva je jaka vlaknasta vrpca koja spaja mišiće lista i pete. Prekomerno istezanje ili naprezanje Ahilove tetive može da izazove delimično ili potpuno pucanje. Najčešći slučajevi pucanja Ahilove tetive javlja se kod ljudi koji se bave nekim rekreativnim sportom.

Ahilova tetiva obično puca blizu tačke gde se tetiva spaja sa petnom košću. Ovaj deo dobija manje krvi pa je zbog toga podložniji povredama.

Pucanje Ahilove tetive se karakteriše zvukom pucanja ili ispadanja koje je praćeno jakim bolom u zadnjem delu članka i donjeg dela noge, što ugrozava sposobnost hodanja.

Najbolji način saniranja puknute Ahilove tetive je operacija; međutim, neke terapije koje ne uključuju opreraciju su  pokazale napredak.

 

Simptomi

Znaci i simptomi pucanja Ahilove tetive uključuju:

Jak bol i otok u predelu oko pete

Nemogućnost savijanja povređenog stopala na dole ili da otvojite nogu od zemlje kada hodate

Nemogućnost stajanja na prstima povrežene noge

Zvuk pucanja ili ispadanja kada se pucanje desi

U nekim slučajevima moguće je ne osetiti nikakve simptome povrede.

 

Uzroci

Pucanja ili kidanja Ahilove tetive se često dešavaju usled povećanja napora ili pritiska na tetivu, kao što su:

Povećanje intenziteta treninga ili sporta (najčešće sporta koji uključuje skakanje)

Pad sa visine

Gaženje u rupu

 

Faktori rizika

Faktori rizika kod pucanja tetive uključuju:

Starosno doba: ljudi između 30 i 40 godina imaju veći rizik od pucanja Ahilove tetive

Pol:  muškarci imaju pet puta veći rizik od dobijanja napunkuća od žena

Sport: rekreativni sportovi koji uključuju trčanje i skakanje ili pojačani intenzitet treninga, povećavaju rizik za pucanje Ahilove tetive

Injekcije steroida: injekcije steroida se ponekad koriste da bi se smanjila bol i upala skočnih zglobova; međutim, steroidi mogu izazvati slabost u okolnim tetivama. U tom slučaju može se povećati rizik od pucanja tetive.

Neki antibiotici: fluorokinolisnki antibiotici kao što su ciprofloksacin ili levofloksacin su takođe faktor rizika za pucanje Ahilove tetive.

 

Lečenje

Pucanje Ahilove tetive se može lečiti hirurškim ili nehirurškim putem. Lečenje varira u zavisnosti od godina, nivoa aktivnosti i ozbiljnosti povrede.

Hehirurško lečenje obično uključuje gips na nozi ili čizmu za hodanje sa klinom kako bi se podigla peta i omogućilo ozdravljenje. Ovaj pristup smanjuje rizike od operativnih metoda, kao što su infekcije. Međutim, postoji rizik od ponovnog pucanja, što onda zahteva operaciju koja je mnogo teža.

Hirurški metod obično uključuje kopčanje pokidane tetive kroz rez na zadnjem delu noge. Ako je tetiva potpuno ili dosta oštećena, onda se ona povezuje sa nekim drugim tetivama. Ko,plikacije kod operativnog pristupa uključuju infekcije i oštećenje nerava; međutim, manji rezovi smanjuju rizik od infekcije. Obično mladi i aktivni ljudi preferiraju hirurški put za saniranje puknuća Ahilove tetive, dok stariji više vole nehirurško lečenje. U suštini, i hirurški i nehirurški pristup su pokazali sličan napredak i efikasnost.

Rehabilitacija. Nakon bilo koje vrste lečenja (hirurške ili nehirurške)m neophodna je fizikalna terapija kako bi se ojačali mišići noge i Ahilova tetiva. Razlika je u tome što kod lečenja nehirurškim putem, terapija obično traje mnogo duže; međutim, mnogi ljudi se vrate svojim aktivnostima nakon 4 do 6 meseci.

 

Prevencija

Sledeće mere se mogu preduzeti kako bi se sprečilo pucanje Ahilove tetive:

Istezanje i jačanje mišića lista;  ove vežbe mogu pomoći mišićima i tetivi da ima mnogo više snage i da bude manje podložna povredama.

Različite vežbe: zahtevni sportovi kao što su trčanje, trčanje uz brdo i skakanje mogu biti zamenjeni manje zahtevnim sportovima kao što su vožnja bicikla ili plivanje, kako bi se smanjio dodatni pritisak na Ahilovu tetivu.

Oprez prilikom odabira podloge za trčanje i sportske opreme; trčanje na tvrdim ili klizavim podlogama se treba svesti na minimum. Odgovarajuće patike za trčanje mogu pružiti dobar oslonac tokom treninga.

Postepeno pojačavanje intenziteta treninga: naglo povećanje intenziteta trening može dovesti do povreda i pucanja; stoga, predlaže se da jačina treninga bude povećavana postepeno po 10% svake nedelje.